Glas životinja

Udruga za širenje svijesti o jedinstvu čovjeka, prirode i životinja

“U prvi plan uvijek stavljam osobnu odgovornost. S time na umu, moramo priznati da su čimpanze i mnoge druge životinje odgovorne, privržene i strpljive. Stoga se prema njima moramo odnositi s poštovanjem!” – Jane Godall

Imaju li životinje dušu? – Na ovo će pitanje svaki vlasnik kućnog ljubimca odmah, bez razmišljanja, odgovoriti: “Naravno da imaju! Čak i veću od duša nekih ljudi koje znam, jer životinje ne umiju lagati i zamjerati!”

Osobno, posve se slažem s ovim stavom, zaista vjerujem da životinje imaju dušu. U ovom ću tekstu umjesto pojma ‘duša’, koristiti i pojam ‘sebstvo’. I sebstvo i duša nastaju u odnosu sa svijetom, nisu materijalne prirode, ne mogu se racionalizirati, reducirati, reificirati, totalizirati, a trenuci u kojima smo u doticaju sa svojom dušom ili sebstvom, najljepši su trenuci našeg života. Za razliku od strogo znanstvene, eksperimentalne psihologije, humanistička psihologija tvrdi da smo u doticaju sa svojim sebstvom jedino preko drugog, tuđeg sebstva. Nitko ne može imati dušu ako pred sobom nema barem još jednu dušu, sebstvo Drugog!

Ljubitelji životinja u stanju su osjetiti sebstvo u životinji i ta ih vrlina nagrađuje istog časa! Kad god osjetimo dušu mačke ili psa, osjetimo i vlastitu dušu. S druge strane, jedan mesar u životinji ne prepoznaje sebstvo, pa iako za svoj rad biva materijalno nagrađen, izmiče mu ona veća, duhovna nagrada. Humanistička psihologija vjeruje da je najveća nagrada susret s Drugim, a sve je ostalo samo kompenzacija, nadomjestak za Drugog.

Ljubitelj životinja ne sumnja u postojanje duše kod svog ljubimca, i kod svih drugih životinja. Na prvi pogled, čini se da mu dokaz o postojanju životinjskog sebstva i nije potreban. Međutim, nisu svi ljubitelji životinja vegetarijanci, mnogi od njih jedu meso i vrlo ih ljuti kad se otvori ova tema. Njihova je ljutnja znak potisnutog osjećaja krivnje, jednog “dvostrukog morala”, da se tako izrazim.

Postoje civilizacije koje taj osjećaj krivnje ne potiskuju. Primjerice, Indijanci Navajo imaju potrebu ispričati se ubijenom jelenu ili bizonu. Oni znaju da uzimanje života drugom biću nikako nije u redu, ali nemaju izbora. Za razliku od zapadnog lovca koji može pobiti čitavu obitelj zečeva ili jelena, bez ikakve potrebe, i bez tračka krivnje.

Lovci u životinji ne vide sebstvo, ili ga možda i vide, što lov pretvara u poseban oblik sadizma.

Što bi humanistička psihologija rekla o ovom problemu, može li se nekako dokazati postojanje sebstva u psu ili mački?

Da vidimo kako različite grane filozofije i psihologije gledaju na to:

Spomenut ću znanstveno-eksperimentalnu psihologiju, fenomenološko-egzistencijalističku psihologiju, psihologiju sebstva, i psihologiju etike Emmanuela Levinasa.

Krenimo od znanstvene, eksperimentalne psihologije. (Psihologija je grana filozofije koja za tumačenje svijeta koristi um, razum i spoznaju. Psihologija, odnosno znanost, relativno je starija grana filozofije i metoda tumačenja svijeta i ljudi; danas se, u jednakoj mjeri, koriste fenomenologija, hermeneutika i etika u prikupljanju obavijesti/podataka o svijetu i ljudima. Način na koji se psihologija i znanost “odmetnula” od filozofije možda ukazuje na njezinu narcističku prirodu.) Uporabu razuma, kao metodu prikupljanja informacija o svijetu, prvi je koristio filozof Rene Descartes u šesnaestom stoljeću. Prema njemu, jedino kognitivnom metodom, uporabom razuma, možemo spoznati svijet. To je vrst redukcije svijeta i drugog ljudskog bića na um i mozak, pri čemu se osjetilni doživljaji nastoje izolirati, odvojiti od uma. To je filozofija dualizma, jer su duh i tijelo, odnosno, razum i osjećaji posve odvojeni.

Prema Descartesu, postojati znači imati razum, dakle, misliti. Stoga jedino inteligentno, razumno biće poput čovjeka može imati dušu. Dok životinja, u kojoj Descartes ne vidi razum, nema dušu ni sebstvo. Možda je zato Descartes jedan od prvih filozofa koji je mogao izvoditi pokuse na živim životinjama. Danas takve pokuse vrše neuroznanstvenici i psiholozi, u tradiciji njegove filozofije uma i mozga.

Nekoliko stoljeća nakon doba razuma, kao reakcija na potiskivanje osjetila i osjećaja, filozof Edmund Husserl stvara svoju fenomenologiju. To je filozofija koja se u tumačenju svijeta oslanja isključivo na osjetila i osjećaje. Kako kaže Husserl, ne postoji potreba da se svijet tumači razumom. Sam doživljaj svijeta, već je svijet. Ako pokušamo razumjeti svijet, odnosno, koristiti um, svijet je izgubljen.

Njegov učenik, Martin Heidegger, otišao je korak dalje. On kaže da se osjetila integriraju u cjelinu jedino kad su u funkciji. Dakle, ljudski bitak je u odnosu sa svijetom kad smo aktivni, kreativni, kad nešto proizvodimo ili stvaramo. Čekić u majstorovoj ruci određuje majstorov odnos i svrhu u svijetu, a time i njegovo sebstvo.

Stoga bi, budući da životinje nisu aktivne u ljudskom smislu, da ništa ne proizvode niti se služe oruđem, Heidegger vjerojatno ustvrdio da one nemaju sebstvo, odnosno, dušu. A možda bi i dometnuo kako i neki ljudi ništa ne proizvode pa od njih nema koristi. Možda time možemo objasniti njegovo zanimanje za Hitlera i nacizam?

Gledano kronološki, poslije Heideggera dolazi psihologija sebstva psihoanalitičara Heinza Kohuta. Prema Kohutu, sebstvo je most koji spaja naše ambicije i ideale. Ono je središte inicijative, ali i nosilac dojma. Stoga su empatija i introspekcija (sućut i samoopažanje) glavni preduvjeti za uspostavljanje sebstva koje je stabilno u vremenu i prostoru. Imaju li životinje potencijal za empatiju i introspekciju? Moramo priznati da ima dana kad nas nitko ne razumije bolje od našeg psa, on uvijek zna jesmo li sretni ili nesretni. Pseća empatija može postidjeti mnoge bliske nam ljude koji tvrde da nas razumiju. Iako životinje ne koriste jezik za razmjenu doživljaja, služe se jezikom tijela koji jednako vjerno izražava osjećaje i doživljaje. Možemo zaključiti da psihologija sebstva u životinjama vidi sebstvo.

Ostaje nam još Heideggerov učenik filozof Emmanuel Levinas. Levinasova definicija sebstva razlikuje se od definicija njegovih prethodnika. Čovjek ima sebstvo jedino ako je u stanju doživjeti nekog kao važnijeg i većeg od sebe. Time što pokazuje odgovornost, što prihvaća osjećaj krivnje i što je vjeran drugome, čovjek ima dušu.

A ipak, tko je odgovorniji i vjerniji od psa?

Sjećam se da mi je, dok sam bio posve mali, moj pas Axel, hrvatski ovčar, pomogao preživjeti duge trenutke samoće i usamljenosti. Moji roditelji, inženjeri, znali bi na nekoliko dana otići u željezaru Sisak, ostavljajući me samog u kući na obroncima Sjemena. Dane sam još nekako mogao svladati, ali noći su bile teške. Naša kuća na rubu šume nije bila mjesto za šestogodišnjeg dječaka. Osobito noću! A Axel je svake noći strpljivo ležao uz moj krevet, uz svog gospodara, žrtvujući se. On je znao da mi je potreban! Ako vjerujemo Levinasu kad kaže da je obilježje ljudskosti staviti drugo biće ispred sebe i svojih potreba, onda je moj pas Axel bio prava ljudina, s najvećim srcem i dušom!

Često imam prilike čuti razne priče u kojima se neki pas ili druga životinja žrtvuju za svog gospodara, ili prijatelja iz životinjskog svijeta. Stvarno, staviti sebe u drugi plan, osjetiti odgovornost, prihvatiti krivnju, to je početak transcendencije, etičkog života! Vjerujem da životinje imaju potencijal za transcendenciju, čime psihologija etike Emmanuela Levinasa potvrđuje njihovo sebstvo.

Hoće li nas sve ovo gore spomenuto navesti da, umjesto bataka i kotleta, kupimo u dućanu tofu ili seitan? Mene svakako hoće! Životinje su dio otajstva svijeta, koji ne razumijemo do kraja, a možda ne bismo ni trebali! Kako veli Martin Buber: “Svijet se ne može spoznati, ali može se zagrliti, tako da zagrlimo jedno od njegovih bića!”

Završio bih s još jednim citatom Jane Godall:

“Nemali broj znanstvenika tvrdi da se bliži dan kad ćemo otkriti sve tajne svijeta i svemira. Za čovjeka tada više neće biti tajni! Meni osobno ovo zvuči zaista tužno, jer u tom uzbudljivom osjećaju otajstva, čuđenja i zadivljenosti, u spoznaji da je život savršen, u svemu tome vidim izvor smisla života! “

Autor: Vladimir Nemet

Izvor: psihoterapija.com.hr

Categories: Prava životinja