Glas životinja

Udruga za širenje svijesti o jedinstvu čovjeka, prirode i životinja

Mi volimo životinje: pse, mačke, konje, ptice – i radujemo se kada na pašnjacima ugledamo janjce, teliće ili srne koje pasu uz rub šume. S druge strane, većina se ljudi raduje dobrom komadu mesa na tanjuru. Ipak, nitko ne želi razmišljati o tome da jede djecu životinja: prasce, telad, janjce ili utovljene kokoši, 6 tjedana stare guske i patke stare od 16 do 23 tjedna. Zašto je to tako? Odakle misao da životinje nemaju dušu i da su tu kako bi ih mi ljudi jeli? Pitanja koja slijede iz knjige Petera Sassea „Životinje su bolji ljudi“ su iz filozofskog, društveno-političkog i prirodno-znanstvenog pogleda. Tako čitatelj saznaje u napetoj, popularno napisanoj knjizi pozadinu i uzroke mučenja životinja, o pokusima na životinjama, o masovnom uzgoju, klaonicama, pohlepi za profitom i o političkom djelovanju u pogledu prava životinja.

Imaju li životinje dušu?

Peter Sasse danas istražuje povijesne korijene milenijske patnje životinja: odakle ta misao da životinje nemaju dušu? U starom vijeku su prema Platonovoj filozofiji životinje imale dušu. Za Platona razlika između životinja i čovjeka nije bila postavljena egzaktno, već fluidno. Tek je Rimokatolička Crkva napravila jasnu podjelu između „nerazumnih“ životinja i besmrtne čovjekove duše kao slike i prilike Božje.

„Je li Bog to također tako vidio?“ pita Peter Sasse. „Ja vjerujem da su zastupnici Crkve životinjama osporili dušu kako bi ih obespravili i po svojem slobodnom nahođenju mogli postupati s njima. Živo biće bez prava smije biti mučeno i ubijeno, bez da se za to mora osjećati krivica. Isto se tako stotinama godina mislilo o ženama, crncima i autohtonim narodima. Oni koji su se pozivali na kršćansko učenje tvrdili su da zapovijed – Ti ne trebaš ubijati – ne vrijedi za živa bića koja nemaju dušu. Crkva nije imala grižnju savjesti da žive spali na tisuće žena, a uz njih i bezbroj drugomislećih kao npr. starosjedioce Južne Amerike od kojih ni 10 % nije preživjelo pokrštavanje. Ženama je kasnije priznata duša, iako niža od muškarčeve. Nakon prosvjećivanja kasnije se postupno moralo odustati od toga zamršenog shvaćanja. Danas se barem ženama i crncima priznaje da imaju dušu. Kod životinja to još ide teško.“

Upravo se u svojoj prijašnjoj knjizi „Strah od Radosne vijesti“ Peter Sasse detaljno razračunavao s institucijom Crkve i njezinom poviješću. Tada je u fokusu imao ljude, a u novoj knjizi „Životinje su bolji ljudi“ riječ je o našim sustvorenjima, životinjama. Jer prema Crkvi, one nemaju dušu, a time niti ikakvo pravo: ovu izjavu do danas zastupa većina biskupa. Je li onda čudno kada se u katoličkim zemljama svečano i s velikim aplauzom događaju, kao uvijek do sada, rituali poput borbe s bikovima i žrtvovanje životinja?

Peta zapovijed ne važi za sve

U Deset zapovijedi kaže se doslovno: „Ne ubij“. Međutim, prema crkvenom učenju vrijedi „Ti ne trebaš ubijati“ samo kad je riječ o ljudima, ne i u ophođenju prema životinjama. To doduše nije sprječavalo Crkvu da u vrijeme križarskih ratova priziva ubojstva muslimana i Židova ili u vrijeme inkvizicije progoni vještice, muči milijune inovjernika i okrutno ih ubija. „Svi oni koji su bili izvan dogmi i crkvenih zakona, bili su za slobodan odstrjel“, piše Peter Sasse. O tom pitanju u Bibliji postoje mnoga proturječja. Dok Bog preko Mojsija naviješta „Ne ubij“, taj isti Bog na mnogim mjestima u Starom zavjetu zahtijeva smaknuća i ratove. Preko nekih proroka Starog zavjeta Bog odbija krvne žrtve životinja, na drugim mjestima Starog zavjeta zahtijevaju se žrtve paljenice s točnim uputama klanja i komadanja.

Peter Sasse upućuje na to da pojedini povjesničari opisuju Bibliju kao najgrozniju knjigu svjetske literature. On citira američkog biskupa Johna Shelbyja Sponga, koji je detaljno studirao oba zavjeta: „Tko želi svoj moral graditi na Bibliji, taj je nije pročitao ili je nije razumio.“ O čistoj i nekrivotvorenoj Božjoj riječi ovdje se svakako ne radi.

„I u Novom zavjetu može se naći društveno i teološko mišljenje“, piše Peter Sasse. To nije čudnovato ako razmislimo u kojem je stoljeću i pod kakvim utjecajem moći nastala Biblija. Upravo što se tiče pitanja o ophođenju sa životinjama, ni u Novom zavjetu ne možemo naći nikakvu orijentaciju, jer je upravo kod prvog Jeronimovog izdanja Biblije (Vulgate) priča o Isusu i životinjama bila izbačena. „Biblija ostaje ljudsko djelo“, piše Sasse i citira katoličkog diplomiranog teologa Morisa Hoblaja, koji Bibliju označava „kao odjeću šivanu po mjeri Crkve“.

Isus tjera trgovce životinjama iz hrama

„Ne stoji li pisano: Moja kuća treba biti kuća molitve za sve narode? Ali vi ste od nje napravili razbojničku jazbinu.“ (Marko 1117)

Prakršćanski vegetarijanci nekršćanski su prokleti

„Kod Isusa važi zakon ‘Ti ne trebaš ubijati’, ni životinje“, piše Peter Sasse. On podsjeća na scenu kada Isus iz hrama istjeruje prodavače životinja (Joh. 2, 14ff): „U hramu je pronašao trgovce gdje sjede i prodaju volove, ovce i golubove, kao i mjenjače novca. Od užeta je napravio bič i sve ih istjerao iz hrama zajedno s ovcama i volovima, a mjenjačima novca izvrnuo je stolove i rasipao novac, a onima koji su prodavali golubove rekao: ‘Nosite to odavde i ne činite trgovinu od kuće Moga Oca.’“

„Pojavom Isusa promijenila su se mnoga pravila i zakoni“, piše Peter Sasse. „Za Kristove zajednice u prvim stoljećima nisu samo žrtvovanje i lov bili nespojivi s njihovom vjerom.“ U kršćanskim prazajednicama bila je raširena također i vegetarijanska prehrana.

Suprotno tome je Pavao, koji je obilježio kasnije crkveno kršćanstvo, prilično nepopustljivo stao u obranu jedenja mesa – objašnjava Peter Sasse. Za razliku od mnogih prvih kršćana u prazajednicama, koji su odbijali ubijanje životinja, Pavao je kao rimski građanin rado jeo meso i zahtijevao (1. Kor 10, 25): „Sve što se prodaje na tržnici s mesom jedite i ne preispitujte, kako ne biste opteretili svoju savjest.“

Rimski car Konstantin bezobzirno se borio za moć u Rimskom Carstvu i godine 325. nakon Krista na Koncilu u Niceji objedinio je tada različita strujanja kršćanstva u jedno jedinstveno zajedništvo crkvene moći. „Crkva je ionako širenjem u Rimsko Carstvo napustila prakršćanstvo i to ne samo općenito rečeno. Dodatno je već u 4. stoljeću počela temeljito suzbijati te ideje i način života“, objašnjava Peter Sasse. On citira primjer jednog zaključka sinode u Ankari 314. godine po kojem svi svećenici i đakoni koji se suzdržavaju od jedenju mesa i ne jedu ga niti pomiješano s povrćem, trebaju biti udaljeni iz službe.

„Općenito, prakršćani nadalje nisu važili samo kao krivovjernici, već i kao antikristi i time neprijatelji države“, tako kaže Sasse. Naročito loše se odnosilo prema vegetarijancima tako da su se vodili sudski procesi, pogubljivao ih se, a kasnije ih se gotovo iskorijenilo. Nadalje on piše: „Kako bi živuće prakršćanske crkvene zajednice mogli bolje progoniti, Papa Ivan III odredio je 561. poslije Krista 14 prokletstava protiv vegetarijanaca, koja ni do danas nisu povučena.“ A na Prvoj sinodi u Bragi bilo je zaključeno: „Ako netko nečistim drži mesna jela, koja je Bog dao ljudima za užitak, … i odriče ih se, neka na njega padne prokletstvo.“ Prema crkvenom učenju, tim prokletstvom vegetarijanci ne samo da su pali u vječne paklene muke, već su stavljeni van zakona. Prokleti je, kao netko tko je isključen iz društva, izgubio sva prava – i tako su vegetarijanci bili progonjeni i često usmrćeni.

„Od 11. stoljeća papinska je inkvizicija dozvolila mučenje i vješanje ljudi koji su odbijali ubijati životinje“, može se dalje pročitati u knjizi. Mnogi vegetarijanci završili su na lomači inkvizicije. Povijesno je, na primjer, dokazano smaknuće Serene i Agnes de Chateauxverdun, obje iz religiozne zajednice katara: priveli su ih zbog „krivovjerstva“ jer nisu htjele ubiti donesenu im kokoš. „Crkva je razvila takav paničan strah od ljudi koji su živjeli prema izvornom kršćanstvu, da se od Konstantina nadalje vjerovalo da ih treba istrijebiti“, piše Peter Sasse.

„Katarska golubica“

Pješčani spomenik zajednice katara.
Katari su istrijebljeni inkvizicijom i križarskim ratovima Katoličke Crkve u 13. i 14. stoljeću. O prakršćanskom vjerskom pokretu katara u inkvizicijskim se aktima nalazi sljedeće:
„…oni nisu smjeli … ubiti životinju“. I: „Dalje vjeruju da je smrtni grijeh čak i u najvećoj bijedi jesti meso, jaja ili sir…“ Od 11. stoljeća papina je inkvizicija mučila ljude i vješala one koji su odbijali ubijati životinje. Protivljenje jedenju mesa obilježeno je kao znak prepoznavanja „krivovjerstva“.

Ovo je Katolička Crkva

Danas je opće poznato da je Katolička, a kasnije Luteranska Crkva, mnoga stoljeća progonila na stotine tisuća takozvanih krivovjernika, grozno ih mučila i brutalno ubijala. Zanimljivo je, ipak, da su gotovo sve progonjene zajednice koje su bile vjerne prakršćanskom vjerovanju – od katara do manihejaca – imale nešto zajedničko. One su se strogo protivile ubijanju životinja i jedenju mesa. Kao „krivovjernici“ bili su proganjani stotinama godina i nemilosrdno istrjebljivani.

Što Crkva danas kaže o životinjama?

Što Crkva danas govori o temi – životinjska duša – i poštovanju pred božanskim stvorenjima? Sasse o tome citira iz katekizma Katoličke Crkve:

„(2417) Bog je životinje podčinio čovjeku, kojeg je stvorio po svojoj slici. Tako životinje smijemo poslužiti za jelo i za proizvodnju odjeće, smije ih se pripitomiti i mogu služiti ljudima kod posla i u slobodno vrijeme. Dozvoljeni su pokusi na životinjama u ćudorednim, razumnim granicama jer pridonose tome da se spašavaju i liječe ljudski životi.

(2418) Također je nedostojno za njih davati novac, koji u prvom redu treba ublažiti ljudske potrebe. Životinje se mogu simpatizirati, ali im se ne treba poklanjati ljubav, koja jedino pripada ljudima.“

U 2010. godini izašao je evangelički katekizam za odrasle, u kojem životinje ne igraju nikakvu ulogu. „Ne nalazimo niti jedne riječi o masovnom uzgoju životinja i okrutnim pokusima na životinjama, kao ni o mučnom transportu životinja, metodama ubijanja ili zadiranju u stvaranje mijenjanjem gena“, piše Peter Sasse. Tada citira jedan članak koji je izašao u – njemačkom časopisu Freiheit für Tiere br. 04/2010: „Ono malo riječi koje se mogu naći o životinjama su zastrašujuće: Luteranska Crkva govori o životinjama kao o ‘neosobnim stvorovima’ i odatle crpi opravdanje za preziranje njihovog prava na život.“

„Velika patnja životinja djelomično je proizašla iz činjenice da im je Crkva osporila dušu, čime snosi veliku suodgovornost za patnje bespomoćnih“, zaključuje Peter Sasse. U katekizmu paragraf 2417 za sve sudionike u ubijanju i u pokusima na životinjama izdaje se povlastica za bezobzirno ophođenje sa živim stvorovima.

„Kako ja na osnovu osobnih iskustava s dostojanstvenicima, iz etičkih i moralnih razloga više ne pripadam toj Crkvi, ne moram se više držati tih pravila, i iz ljubavi prema životinjama mogu to odbaciti“, potvrđuje autor.

Descartes: Životinje kao „automati bez razuma i  pameti, bez duha i duše“

Tako je i filozof i isusovački učenik Rene Descartes (1596. – 1650.) oblikovao mišljenje ljudi o životinjama s višestoljetnim posljedicama, koje traju do danas. Descartes je na životinje gledao kao na „strojeve od krvi i mesa“, kao na automate bez razuma i pameti, bez duha i duše. Descartesova razlika između čovjeka i životinje bila je u suglasju s crkvenim učenjem koje čovjeka promatra kao krunu stvaranja. „Kada već crkveno učenje životinje degradira na stvari, a isusovački učenik Descartes govori o bezosjećajnim strojevima, ne pada teško s kršćanskom sigurnošću postati imun na patnje životinja“, nastavlja Peter Sasse.

Vjernici i njihov odnos prema životinjama

Za Božić posvuda susrećemo betlehemsku štalicu s volom, magarcem i dražesnim ovčicama. S druge strane na tanjur dospijevaju goveđa pečenja, pačja prsa i guske – Božić je postao praznik klanja.

„Kod Uskrsa, slavlja uskrsnuća, doživljavamo istu proceduru kao i za Božić, kad se ovčice još promatraju s mnogo ljubavi“, piše Peter Sasse. „Sada im se više ne radujemo pred jaslicama nego na tanjuru!“

Autor upućuje na to da postoji još više crkvenih svečanosti za put pun životinjske patnje: tako, na primjer, u jesen na Hubertovoj misi u cijeloj Njemačkoj svećenici posvećuju lovce, lov i redove ubijenih životinja. Sve ove svečanosti za najuzvišeniju slavu Božju uopće ne mogu biti kršćanske u smislu učenja Isusa iz Nazareta.

Hubertova misa: svećenik posvećuje lov, lovce i njihove ubijene životinje.

 

Mučenje životinja kao religiozno kulturno naslijeđe

„Kako je Crkva u svom neprijateljskom držanju prema životinjama od svog postanka nazivala životinje bezosjećajnim stvarima, svake godine u katoličko-pravoslavnim zemljama milijuni životinja moraju ostati bez života na naročito okrutan način.“ Ovim riječima Peter Sasse skreće pozornost na patnju životinja na jugu i istoku Europe, dakle u pretežno katolički ili pravoslavno obilježenim zemljama: borbe s bikovima i drugi okrutni krvavi rituali u kojima se bikove bode kopljima i dalje probadajući progoni ulicama. U Pamploni se mučenje bikova događa u čast jednog sveca zaštitnika, svetog Firmina. A u Tordesillasu na religijskoj svečanosti u čast „Virgen de la Pena“, djevičanske zaštitnice grada, toreadori zabadaju tucete sablji u jednog bika. U Alicanteu na turniru gađanja u čast slike milostive Djevice Marije posebnim cijevima katapultiraju žive prepelice u zrak, a sportski strijelci ih ubijaju. „U Španjolskoj se gotovo sve može pozvati na katoličku tradiciju“, piše Peter Sasse.

I u Italiji postoji religiozno mučenje životinja najzlokobnije vrste. U San Martinu u znak sjećanja na svetog Leona divlji jahači tjeraju volovsku zapregu zabadajući drvene kolce u životinje. Slično se događa u Portocannoneu u čast jedne Bogorodičine figure, a isto i u Ururi u ime svetoga križa.

U mnogim se južnoeuropskim i istočnoeuropskim zemljama događa brutalno nasilje nad uličnim psima. Životinje se umlate, ubiju ili se dovode u stanice za ubijanje. Naročito se okrutno odnose  prema slobodnim psima u Rumunjskoj: tamo je u 7 godina na brutalan način ubijeno otprilike 10 milijuna uličnih pasa.

Zašto smo tako okrutni prema našim sustvorenjima?

U knjizi „Životinje su bolji ljudi“ autor na primjeru svoga psa opisuje srodnost duša čovjeka i životinje. On izvještava o senzibilitetu i sposobnosti uživljavanja, inteligenciji i razumijevanju govora kao i o socijalnom djelokrugu životinja.

Međutim, kako se mi ponašamo prema našim srodnim dušama? U masovnom uzgoju životinja već dugo vremena životinje su degradirane u proizvodne strojeve – potpuno u smislu Descartesa. „Svake godine 60 000 000 000 (60 milijardi) kopnenih životinja bude ubijeno za naše potrebe. Većina njih nije nikada vidjela danje svjetlo ili livadu.“ Osim toga, masovna proizvodnja mesa odgovorna je za glad u svijetu, za štete po ljudsko zdravlje, za uništavanje staništa, za trovanje tla i voda, kao i atmosfere, sa svim posljedicama za klimu. Peter Sasse detaljno piše o okrutnim pokusima na životinjama, koji su isto tako kao i proizvodnja mesa „moralno dozvoljeni“ prema katekizmu Katoličke Crkve i bivaju moralno opravdavani, pa zato uzroke sve te okrutnosti prema našim sustvorenjima možemo vidjeti u tome što Crkve postavljaju čovjeka visoko iznad stvaranja, a životinje se degradiraju na stvari bez duše već 1500 godina.

Izvor: Freiheit für Tiere

Categories: Prava životinja, Vijesti