Glas životinja

Udruga za širenje svijesti o jedinstvu čovjeka, prirode i životinja

Tema koja zaokuplja sve ljude očarane prirodom počinje svakako pitanjem:
“Da li životinje i biljke uče ili su vođene instinktom?”

Instinkt se opisuje kao kompleksan lanac bezuvjetnih refleksa koji se ne mogu spriječiti. Urođeno ponašanje koje motivira određene nagone i tjera jedinku na određeno ponašanje.

Ovakav opis složenog organizma zvuči hladno i proračunato. Sve ono što životinje nisu. Ovo je više opis ljudskom rukom stvorenog stroja ili nekakvih vojnika i robova. Ovo je opis ljudske inteligencije.

Inteligencija je svakako korisno oruđe kojim bi se trebalo služiti, ali ne i pustiti da vlada. Kao takva inteligencija je dobar sluga, ali loš gospodar. Mi ljudi težimo da sve što nas okružuje stavimo u određene ladice i tu je inteligencija kao funkcija organizacije odličan sluga. No kako opisujemo osjećaje koje isti taj okoliš u nama budi?

                                                      Lavica Kamunyak s posvojenim mladunčetom oriks antilope

Žene tu imaju veliku prednost u odnosu na muškarce iz razloga što su žene više vođene osjećajima i intuicijom. Većina životinja također ima dva spola – mužjake i ženke. Ženke su također majke, bake i sestre, a mužjaci su također djedovi, očevi, i braća. Inteligencija ne može opisati osjećajni sustav obitelji. Kada član obitelji doživi tragediju ili premine i ljudi i životinje tuguju.

Slonovi njuše kosti preminulih i na taj način se opraštaju. Zar se takvo ponašanje može opisati bezuvjetnim refleksom? Ako da, čemu služi? Zašto bi stroj za preživljavanje gubio vrijeme i energiju na nešto što mu ne donosi nikakvu korist? Slonovi se opraštaju baš kao i ljudi. To nije instinkt nego način izražavanje svojih osjećaja. Tuge, jer osoba s kojom smo dijelili život nije više tu.

Neke kornjače iste vrste grade jazbine ispod zemlje, dok druge kornjače iste vrste to ne rade. Zašto? Zato što su požari češći u jednom staništu nego u drugom. To je učenje, a ne bezuvjetno izvršeni računalni program. Jer da je bezuvjetni refleks jazbinu bi radile i jedne i druge kornjače iste vrste.

Kako sjevernoamerički vrabac zna na kojoj visini izgraditi gnijezdo u močvarnom području kraj mora? Plima dolazi svaki dan. Naročito je jaka dva puta mjesečno kada je mjesec pun. Trava nije posvuda jednako visoka. Kako onda vrabac nađe prigodnu visinu kako bi gnijezdo ostane suho? Napravit će ga na vrhu visoke trave? Neće, jer bi gnijezdo tako bilo izloženo grabežljivcima. Vrabac će ga napraviti na idealnoj visini tako da gnijezdo ostane suho, ali i zaštićeno vrhovima zelene guste trave. Kada bi takvo ponašanje bilo bezuvjetni refleks vrabac bi gnijezdo uvijek radio na istoj visini. Zar svake godine padne ista količina kiše, sunce isijava jednaku količinu topline, zemlja bude jednako plodna pa trava svake godine naraste jednako visoka i gusta? Zar taj bezuvjetni refleks uključuje sve te varijable? Ili možda vrabac izviđa teren dva do tri dana i zaključi na kojoj visini da napravi gnijezdo? Mislim da je to manje posla nego stvoriti takav bezuvjetni, urođeni refleks.

Kojot i jazavac u preriji zajedno love prerijske pse. Prerijski psi obično rade jazbine s dva izlaza. Jazavac kopa na jednoj strani, dok jazavac naravno na drugoj pa kome obrok uleti u usta. Vrijedno je spomenuti da ulov ne dijele. Zar je to isto nekakav urođeni program koji se ne može kontrolirati? Zar se jazavac i kojot zaljube? Ili možda shvate da ovako imaju veće šanse? Makar im se partner toliko ne sviđa da s njim dijele ulov.

Ljudi također kažu da mlado štene ili mačku trebaju naučiti gdje da obavlja nuždu. To sigurno nije instinkt ili kakav kompleksni bezuvjetni refleks. Stvaranje vlastitih iskustava potiče na razmišljanje i shvaćanje da inteligencija sama djeluje kao nepotpuni sustav baš kao i osjećaji.

Mnogi znanstvenici će povući paralelu sa životinjama koje žive u zatočeništvu. Zašto purice stoje u vodi kojoj se razina podiže dok se konačno ne utope? Odgovor je jednostavan. Životinje se mogu zaglupiti – baš kao i ljudi.

 

Autor: Jure Međugorac