Glas životinja

Udruga za širenje svijesti o jedinstvu čovjeka, prirode i životinja

Nedavno smo se malo bolje upoznali s čovjekom koji je mnogima poznat po svom zanimanju, a vjerojatno manje poznat po svom odnosu prema životinjama i razmišljanju o njima. Upravo to vam želimo predstaviti. Riječ je o gospodinu Joži Kozini, vrhovnom državnom odvjetniku Vrhovnog državnog odvjetništva Republike Slovenije.

  1. U javnosti Vas prije svega znamo kao čovjeka koji se zauzima za pravednost na svim područjima, kao čovjeka koji pokušava učiniti što može zakonskim alatom koji mu je na raspolaganju.

Potječem iz radničke obitelji. Zbog svoje gluposti i lijenosti sam svoje najljepše mladenačke godine proveo u jednom poduzeću za pokretnom trakom. Već od rođenja su me priroda i životinje, posebno svijet životinja, nadahnuli za cijeli život – da upotrijebim pjesnički izraz Juliusa Kugyja. Kako sam danas praktički na svakom koraku svjedok degradacije rada i prirode i s tim povezanim u nebo usmjerenim vapajima za pomoć zbog nepravde koja se događa kako radnicima tako i životinjama, sram me je što pripadam toj pljačkaškoj ljudskoj rasi i što sâm mogu uraditi tako malo da nepravda nestane. Ponekad me tješi spoznaja da me u vezi sa stanjem koje sam spomenuo još uvijek prožme onaj iskonski ljudski osjećaj, jer vjerujem da će kad se bude do kraja izgubila ta plemenita ljudska emocija, s ove planete nestati sva ljudskost.

  1. Neki od nas tvrde da postojeći zakon nije prihvatljiv za 21. stoljeće jer dopušta previše uništavanja, pljačkanja, iskorištavanja i ubijanja prirode i životinja, a posljedično i ljudi. Što kažete na to?

Kao pravniku mi je nažalost poznato kako su slabe moći i koliko su kratkog dometa konvencije, zakoni i ugovori, jer se potpisuju samo da bi se potpisali, s unaprijed određenom namjerom – da bi ih oni koji su ih kreirali, odnosno oni koji stoje iza njih, na neki način mogli zaobići ili izgurati. U svezi s time, moj stav je da dvoličnost i izopačenje društvene konvencije nigdje ne dolaze toliko do izražaja kao u pravnoj regulativi naših odnosa i ophođenju prema životinjama. Jedan od najvećih umova prošlog vijeka Zygmunt Bauman uz to nam kaže: „Društvene norme, pravila, konvencije postoje zbog sigurnosti i umirenja savjesti. Riječi ,svi to rade’ i ,tako to ide’ su preventivni i efektivni lijek za smirenje savjesti“. Sam to razumijem kao da je postojeće pravno sankcioniranje gole okrutnosti i surovosti prema životinjama postavljeno s namjerom prije svega da se umiri ljudska savjest koja se više buni – sve više ima patnje i unutrašnjeg raskola u ljudima. A sve to za posljedicu ima patnju bezbroj životinja koje su svakodnevno žrtve ljudskog legalnog i legitimnog ophođenja prema njima u vidu mesne prerađivačke industrije, komercijalnog lova, uličnog i željezničkog stradanja, izvođenja znanstvenih istraživanja; u sve to je čovjek sudbinski upleten.

  1. U Sloveniji ima mnogo organizacija i pojedinaca koji upozoravaju na uništavanje, pljačku, iskorištavanje i ubijanje prirode i životinja. Međutim, postojeći zakon sve to dozvoljava, a većem broju političara uopće nije stalo usprkos upozorenjima. Kako je uopće moguće da neko tko je plaćen novcem poreznih obveznika uopće ne reagira, iako je sve to očigledno?

Ja bih prema političarima bio popustljiviji jer me stvarnost i s njom povezan odnos između sila i centara moći koje kroje našu društvenu svakodnevicu iz godine u godinu sve više uvjeravaju da postojeći politički establišment sve više postaje poslušan izvršilac politike koju iz pozadine kroje korporacije povezane s centrima moći koji su sve moćniji na globalnoj sceni, ne samo u smislu glasanja za važne političke odluke, već i u odlučivanju oko postavljanja i smjenjivanja političara.
Tako ne možemo negirati činjenicu da se tokom posljednje četvrtine stoljeća dogodio veliki, mogli bismo reći tektonski, napredak u vezi sa zaštitom nekih vrsta životinja, a s druge strane ne možemo zatvoriti oči pred činjenicom da su neke druge životinjske vrste postale ugroženije, tako da iz toga slijedi zaključak da su ljudska ambivalentnost i krajnje dvoličan odnos prema životinjama postali takoreći neprihvatljivi. Drugim riječima, to znači da se u budućnosti treba pozabaviti onim akterima koji su ključni u donošenju odluka i zakona vezanih za životinje.

  1. Mnogi se pitaju kako je moguće da se u današnje vrijeme od novca poreznih obveznika financiraju projekti poput projekta Ministarstva poljoprivrede „Meso – naša super hrana“, kad veliki broj stručnjaka za prehranu tvrdi drugačije.

Dio odgovora možemo naći u odgovoru na prošlo pitanje s dodatkom da se nažalost uglavnom od novca poreznih obveznika financiraju još gore okrutnosti koje jedva možemo zamisliti, pa za njih ni ne znamo, a s druge strane svjesno zatvaramo oči, prije svega zato da bismo se lakše mogli pogledati u ogledalo ili kao što je spomenuti poljski filozof rekao, da bismo se na taj način spasili od „neprospavanih noći i samoprezira”.

  1. Meso i sve povezano sa stočarstvom posebno je štetno i opasno, s ekološkog pogleda jedna je od najvećih prijetnji čovječanstvu, a politika reklamira suprotno. Šta kažete na to, kako je to moguće?

To je jednostavno moguće, jer stočarski lobi zajedno s mesnom prerađivačkom industrijom posjeduje kako na globalnom tako i na lokalnom nivou ogroman arsenal moći, novčana sredstva i reklame, tako da mogu uvijek bez bilo kakvih prepreka i poteškoća nadjačati i utišati sve koji mogu ugroziti njihove strateške interese ili smanjiti novčanu zaradu koja se dobiva iz patnje životinja i iz s time povezane nepovratne degradacije prirode.

  1. Kakav je uopće Vaš pogled na životinje? Šta predstavlja pojam životinja i kakvu ulogu imaju?

Trudim se da na Filozofskom fakultetu u Ljubljani tijekom iduće dvije godine završim svoj doktorat koji govori o zagonetnosti i ambivalentnosti čovjekovog odnosa prema životinjama sa stanovišta povratnog utjecaja njegovog neodgovornog ponašanja na njegov osobni identitet i egzistenciju i odnos prema drugom čovjeku. Na Vaše pitanje ću odgovoriti interesantnim citatom njemačkog filozofa Theodora V. Adornoa nastalom u diskusiji sa Maxom Horkheimerom pod nazivom: “Die Philosophie ist eigentlich dazu da, das einzulösen, was im Blick eines Tieres liegt” (prijevod: “Filozofija postoji samo da bi ispunila ono što leži u pogledu životinje”). Koliko bi tema našeg odnosa prema životinjama trebala biti značajna u filozofiji kao i drugdje? Talijanski filozof Giorgio Agamben nam je to predstavio na značajan način riječima: “Što je čovjek ako je uvijek uzrok – i u isto vreme posljedica – neprekidnog razdvajanja? Proučavati to razdvajanje, pitati se na kakav način čovjek čovjeka odvaja od nečovjeka i životinju od čovjeka, to je hitnije od pronalaženja odgovora na velika pitanja o ljudskim vrijednostima i pravima”.

  1. Znamo da živite na Kočevskom gdje ima najviše problema sa medvjedima posljednjih godina. Isto tako nam je poznato da nekad (možda prije 50–60 godina) nije bilo toga. U ovim se krajevima živjelo u miru s medvjedima. Zašto je onda danas drugačije?

Novonastali ljudski odnos prema medvjedima koji se kod većeg broja manipuliranih ljudi pokazuje s jedne strane kao patološki strah od te životinje, a s druge strane kao neobuzdana mržnja, a s tim u vezi i želja za istrebljenjem, može se približno objasniti kao logična posljedica njihovog krajnje proturječnog prikazivanja kako u medijima tako i u određenim političkim strankama. U vrijeme kada se prometne žrtve pijanih, gordih i time krajnje opasnih vozača prikazuju prije svega kao statistički podaci po kojima se mjeri veća ili manja sigurnost u državi, svaki se pa i samo kratak i naivan susret čovjeka sa medvjedom prikazuje kao vrlo opasan, a to za posljedicu ima sve veći strah kod ljudi. U našem odnosu prema medvjedu je  blago rečeno paradoksalno baš to da je jedna od prvih i čestih dječjih igrački koju stavimo bebi u krevetac sa namjerom da je smirimo i povećamo osjećaj sigurnosti baš ta plišana stvar koja predstavlja životinju o kojoj upravo pričamo. To je biće kojemu ćemo u kasnijim godinama odgoja djeteta pripisati već spomenuti patološki strah i mržnju bez temelja i objašnjenja.

  1. Lovci ubiju u Sloveniji više od 100 medvjeda svake godine da bi bio mir, a svejedno ga nema.

Talijanski filozof Umberto Galimberti je u svojoj knjizi „Mitovi našeg vremena” razotkrio naše pogrešne predstave i uvjerenja o mnogim društvenim pojavama i fenomenima i time ih na neki način demantirao, odnosno raskrinkao da su prije svega pogrešne, zavodljive, odnosno lažne i kao takve postaju pojedincima i eliti zgodan alat za zaglupljivanje, dehumanizaciju, podređivanje, manipuliranje i na kraju (ili prije svega) za iskorištavanje. Ja bih tim mitovima koje je iznio Galimberti dodao i suvremeni „mit o lovu i lovcima”, kao ljudima čija se ekskluzivnost krije samo u tome da jedini imaju sposobnost rezoniranja sve veličine, tajni i kompleksnosti prirode i sa njom povezanih zakona, koji su za svakog drugog čovjeka ove planete nepojmljivi i nedostupni, oni su jedini koji su sposobni da time što su gospodari dvadeset i četiri vrste slobodnih životinja, koje nazivaju divljač, uspostave prirodnu ravnotežu i održe biološku raznovrsnost ovog planeta. Uvjeren sam da će ubrzo doći vrijeme kada će i ovaj mit biti srušen uz pomoć dosta velike kritične mase zdrave pameti i elementarnog suosjećanja prema tim nesretnim životinjama, iznad kojih još uvijek visi prokletstvo lovačkog poimanja ljubavi kroz puške odnosno komercijalni lov. Ovaj mit će implodirati, urušiti se sam u sebe baš kao što se na zidovima lovačkih imanja zauvijek gube njemu tako dragi preparirani „trofeji”.

  1. Mnogi danas kažu da svako ima pravo raditi ono što misli da je dobro za njega. Kakve su posljedice takvog ponašanja? Šta mislite, postoji li zajedničko dobro, nešto što zabranjuje da se svatko može ponašati i raditi samo ono što koristi i odgovara samo njemu?

Živimo u vremenu i prostoru u kojem su ljudska pohlepa, sebičnost, do krajnosti proveden individualizam, relativizam, ljudska opsjednutost bogatstvom, slavom i prestižem, koja je dotjerana do krajnosti, odnosno predstavljena kao norma do visina. Zajedničko dobro – ono što je od njega ostalo – predstavlja želju utjecajnih i bezbrižnih pojedinaca i s njima povezanih grupa grabljivaca. Pravo i s njime povezana prva borbena linija pravnih institucija gubi svoju nekadašnju moć, spremnost da štiti slabe i ranjive pojedince, odnosno grupe određene pravne zajednice. Umjesto da se prati to prvobitno poslanstvo, dio tog društvenog podsistema na ovaj ili onaj način se udvara novim nositeljima društvene moći i vlasti, tako da svojim pasivnim odazivanjem na sve veću koncentraciju bogatstva i moći gura većinski inferiorni dio ljudske populacije u beznađe, bijedu i golo životarenje. Suvišno bi bilo da na ovome mjestu ukazati na činjenicu da je prijeko potrebno u već spomenuti inferiorni dio populacije planeta ubrojiti i životinje i prirodu, jer ih ljudska grabljiva elita vidi samo kao sredstvo za povećanje svoje moći, udobnosti i blagostanja.

  1. Što mislite, što je krenulo u ljudskoj povijesti toliko „naopako” da smo danas kao rasa vjerojatno najdestruktivnija i najviše eksploatatorska u našoj povijesti i još uvijek se ponašamo tako prema svemu oko sebe, posebno prema životinjama, a i Zemlju smo opljačkali i uništili skoro do krajnjih granica?

Američki filozof Mark Rowlands je u knjizi naslova „Filozof i vuk”, koja je napisana kao posljedica njegovoga desetogodišnjeg života s „pripitomljenim” vukom, ukazao da je bitna razlika između vučje i ljudske prirode u činjenici da je čovjek tijekom evolucije do krajnosti razvio sposobnost spletkarenja i varanja, a vuk mu u tome nije ni do koljena. Ipak, kako kaže Rowlands: „Drugim bićima činimo nepravdu, a sebi medvjeđu uslugu kada zaboravljamo odakle dolazi naša inteligencija. Nismo je dobili na poklon. U daljoj evolucijskoj prošlosti prošli smo određeni put, put koji vukovi, tko zna zašto, nisu izabrali. Nije nas možda niti za kriviti niti za čestitati nam na izboru. Evolucija nikada ne nudi izbor, i iako ga nismo imali, trpimo posljedice. Naša kompleksnost, otmjenost, naša umjetnost, kultura, naša znanost, naše istine – naša, kao što se volimo vidjeti, veličina – sve to smo skupo platili, a valuta su bile spletke i prijevare. Spletkarenje i laži su kao crv sakriven u mesu jabuke, skriven u jedru naše superiorne inteligencije.”

  1. Što mislite, imaju li pojedinci ili grupe uopće bilo kakve mogućnosti za promjene na tom polju? Gdje započeti, odnosno gdje nastaviti?

Živimo u vremenu neoliberalnog fundamentalizma, kojim upravlja nevidljiva ruka potrošačkog društva koje već u osnovi prezire sve one koji su moralno osjetljivi i koji se neće pokoriti zahtjevima potrošačkog društva koje od pojedinca zahtijeva između ostalog i slijepu vjeru u postojeće društveno uređenje kao vrh postojanja i bezuvjetnu podređenost radu i potrošnji, koji između ostalog opravdavaju neograničeno iskorištavanje životinja i drugih prirodnih resursa. Iako se na prvi pogled čini da su pojedinci, kao i grupe, više ili manje bez nekog posebnog utjecaja na postojeće društveno uređenje, s druge strane ne treba zanemariti činjenicu da pojedinac može i u tako zatvorenom krugu izgraditi svoj odnos prema životinjama i prirodi, koji mu može do neke mjere umiriti savjest i doprinijeti da njegova životna svakodnevica bude podnošljivija, ponekad čak i ugodna. Da bismo to postigli, potrebno je da naš život sa životinjama iskoristimo na takav način da što češće sagledavamo u beskonačnu dubinu njihovih toplih i nespoznajnim strahom prožetih očiju i da odvojimo vrijeme za razmišljanje o tome što životinje misle o nama i kako bismo se mi osjećali kada bismo se našli u njihovoj koži.

  1. „Životinja nije stvar” – kako gledate na to s pravne točke gledišta? Kako vidite budućnost slovenskog zakona na području prava životinja?

Kao što sam rekao na početku našeg razgovora, sam zakon ne može riješiti nakupljene tenzije i konflikte koji iz njih proizlaze, kao ni probleme u određenom društvu, a da to nije barem donekle potkrijepljeno etikom koju većina bezuvjetno prihvaća kao obaveznu i pravednu. Sve do 1994. godine kada smo u Sloveniji i u kaznenom pravu prvi put kriminalizirali ljudsku surovost i okrutnost prema životinjama, bilježimo sve do danas hiperprodukciju takvih ili drugačijih zakonskih i podzakonskih normi koje reguliraju odgovorno postupanje čovjeka prema životinjama i prirodi, kao i posljedično sankcioniranje njegovog despotskog ponašanja. U našoj okolini bi se životinje trebale osjećati puno sigurnije i slobodnije nego godinama unatrag. S obzirom na to koliko je usvojeno zakonodavnih odredbi na području njihove zaštite, sve to ni izdaleka ne djeluje u praksi. To potvrđuje da samo povećan opseg normativnog uređenja na području zaštite životinja ne znači i porast brige za njihovu dobrobit i smanjenje njihovog iskorištavanja.

Bez obzira na sve, potrebno je biti optimističan i vrijeme koje nam je dano iskoristiti za daljnje zalaganje. To se može u najboljem reprezentativnom obliku prepoznati u vašem časopisu koji je u Sloveniji jedinstven, a čija kako intelektualna tako i duhovna energija ne bi trebala presušiti. Do toga posebno ne smije doći u vremenu kada je potrebno razotkriti cijeli niz lažnih mitova koji ovako ili onako guše ljudsku empatiju, senzibilitet, srdačnost i poštovanje prema drugim bićima i prirodi, kao npr. mit o lovu i lovcima, mit o mesu, mit o superiornosti ljudske rase, mit pravednosti prava, mit o ljudskim pravima i slobodi itd.

Na kraju ovog razgovora volio bih još jednom napomenuti koliko veliki značaj ima vaš časopis kojem želim još puno uspjeha u plemenitom zalaganju za oslobođenje životinja od ljudske zlobe, sebičnosti i despotskog ponašanja i u uspostavljanju potpuno drugačije paradigme koja će životinjama priznati i njihovu stvarnu unutarnju vrijednost, dostojanstvo i poštovanje, na način i u opsegu koji će životinjama omogućiti da nezavisno od ljudskih sebičnih interesa i spletki odigraju, u jednoj ulozi i u svojstvu plijena i borca, svoju zemaljsku ulogu, kao što je zapisano u njihovom genetskom kodu. Možda se mnogima ta paradigma čini kao nekakva zabluda, odnosno u najboljem slučaju kao san nepopravljivih zanesenjaka, ali ne smijemo zaboraviti da su snovi o takvoj budućnosti snovi koji mogu utjecati na naše težnje, a posljedično i na naše živote.

Priredio: Stanko Valpatič, predsjednik slovenske udruge Društvo za osvoboditev živali in njihove pravice